Na proslavi
povodom godišnjice,
ko zna,
koje po redu
u fabrici bućnih postrojenja,
promuklih od večite
huke, buke i
željno iščekivanih remonta,
koji su kao sunce obasjavali
lica radnika,
uvek voljnih da
što više novca zarade,
uzgred,
ne mareći
što ih sustiže:
danak godina,
provedenih kraj upaljene baklje
velikog dimnjaka,
da sve češće kašljucaju,
kašlju i brojsove sokove piju,
na pomenutoj godišnjici
neko na upita:
„Koje je moje mesto u sali“?
„Za tebe se neko
mora pronaći,
dođi i sedi“.
Povikaše drugovi
u jedan glas.
„Ti si naš,
ne brini se za mesto,
dokle god si uz nas“!
Kako je lako
utopiti se u mnoštvo.